pišem što osjećam i mislim, možda volim

srijeda, 03.09.2014.

Jutarnja kava

Duhovito, ozbiljno, iskreno i kao pomoć! Moguće, da li je? Vjerojatno ne, ali i svaki pokušaj može biti pokušaj, više ili manje ne-uspješan. Zrak zadnjih dana, za što bi moglo biti jedno sasvim logično objašnjenje – kiša u povećim i impozantnim količinama, pročišćen i kao da poziva na udisaj punim plućima. I ne brinite dragi moji pjesnici pušači, slobodno duboko udahnite. Poznajem taj osjećaj, i neće biti ni boli ni ikakvih pojava u obliku sukoba desnog i lijevog osmijeha, centralnog sukoba kod srednjaka između palca i malog prsta.

Osjećaj propuštanja propuštenih trenutaka, ne svojom krivnjom, našom. Toliko puta rekli smo sebi, pa drugima, napisali poslije svega, krivnja nikad nije jednostrana, ona je kao dvostrano obvezujući ugovor. Izazove li jedna strana pokret nedogovoreni, pređe crtu spajanja, inercijom obvezatnosti biva izazvana i druga strana.

Nisam razumljiva, ali to ovaj put i ne želim. Razumljivost i svrsishodnost će se iskazati u trenutku kad ti pročitaš, i kad budeš znala da sve može biti ispravno upravo onoliko koliko suštinski je pogrešno.
Razumljivo će biti onog trena, kad osjetim razmišljanje u smislu što ja bih njoj rekla? Da li bi osjetila da jedan slog riječi, kratak, (onaj često zamjenjen klimanjem glavom), tko zna da li bi potvrda mogla biti ispravna. Tko zna (jer znanje nije čak ni krhko, nema ga), da li bi bilo dobro ogledati se u ogledalu prije, da li bi oči nešto mi rekle?
Možda to ipak i nije dobra ideja. Oči vide upravo ono što žele, točno onako kao što i čitaju ono što i kako žele vidjeti. Sjećaš se one tvoje rečenice nedavno. Nešto mi bode i zabolo mi je oči, i cijelo vrijeme razmišljam da li da se vratim na to, ili ne. Vraćam se na objekt i subjekt koji su moje oči izbole, što je očito, i moram s tobom ja to u stilu obrade teksta dovršiti. Usuđujem se unaprijed reći, da smo obje u tome. Bilo je prilično ublaženo s tvoje strane, u takvom si raspoloženju.
Hej, priznaj da si se sad barem malo nasmiješila?! One dvije male rupice na obrazima, hej priznaj. One iste dvije koje su upravo napravile pomutnju i smutnje, naravno u kombinaciji s crvenim rukavicama!
Još jedan osmijeh, i za mene i za……ali prvenstveno za sebe. Ono što nam je objema oči pomalo žarilo, na više mjesta (ja sam to prerasla odavno, zahvaljujući tebi draga moja….) sad je postalo pomalo izlišno, skoro da bih se usudila upotrijebiti izraz „otrcano“. Jer nema potrebe, zrak je baš lijepo čist i poželjan za udisaje.
I onda pomislim, da li zauvijek pisati samo pjesme, ili. I onda zastajem, jer u tom trenutku shvatim, da jednostavno nemam što reći za to. Jer ako ne budu više te pjesme, biti će one druge, izazvane nestankom prvih pjesama. Život je istinska kurva (izvini što psujem, ili beštiman). I neću dalje, sve je ovo samo moja i tvoja jutarnja kava.
I još jedan osmijeh, moraš ga imati nakon što pročitaš. Zamislila sam kako bi to bio dobar psiho-razgovor (naravno da je drugo mjesto, vrijeme i tako to) u troje. Pelin, višnjica i blago rashlađeni žuti otrov.
I tebi su bole sve te nametljive rečenice, produljene bez ikakvog sadržaja i smisla. Tek onako da kao obveza budu tu. Riječi koje nisu ni riječi, a kako bi imalo smisla.

Dobro jutro ti, kroasani stižu za par minuta!

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv